Papa Grgur Veliki, životopisac sv. Benedikta i duhovni sin o njemu piše:”Bio je muž čestita života imenom Benedikt, a to znači blagoslovljen imenom i milošću. U sebi je već od mladosti nosio ozbiljnost starca. Prije je dozreo po karakteru nego po godinama, a svojoj duši nije pružao nikakve užitke. Boraveći na ovoj zemlji, prezreo je ovaj svijet sa svim njegovim čarima kao ocvao, premda ga je mogao slobodno uživati.”
Po tradiciji smatra se kako je sv. Benedikt rođen 480. u Nursiji u plemićkoj obitelji. Kasnije odlazi na studij prava i književnosti u Rim gdje uviđa gospodarsko i socijalno propadanje Grada kojeg napušta i odlazi u skrivenu špilju kraj Subiaca gdje je proveo tri godine. Nakon toga neko je vrijeme boravio u samostanu Vicovaro, no vratio se u špilju Subiaca. Tu spoznaje svoj poziv, napušta asketski život kako bi se posvetio naučavanju. Glas o njemu ubrzo se proširio među rimskim plemstvom te su mu dvojica uglednih građana Ekvicij i plemić Tertul povjerili vlastite sinove. Tako su Placido i Mauro postali prvi Benediktovi učenici. Od novopridošlih učenika ustrojio je 12 zajednica sa po 12 redovnika koje su imale svaka svog starješinu, a sam je preuzeo upravu i duhovno vodstvo. Tako se pomalo počela oblikovati „škola službe Gospodnje“. U tom su načinu života, po uzoru na apostole bile naglašene kreposti poslušnosti i poniznosti, u molitvi i radu te se stvarao ideal: „ORA ET LABORA – MOLI I RADI“. Stigao je na Montecassino između 525. i 529. U gradnji Montecassina, sveti je Benedikt sudjelovao kao arhitekt, inžinjer i organizator. Tu je sastavio i Pravilo te 529. osnovao novu monašku zajednicu, obratio preostale pogane na tom području, posjekao Apolonovu šumu, a poganske hramove pretvorio u kršćanske, posvetivši ih sv. Martinu iz Toursa i sv. Ivanu Krstitelju. Njegova sestra Skolastika počela je okupljati koludrice.
Grgur priča o viđenju koje je Benedikt doživio pred kraj života:“U noćnoj tmini iznenada je ugledao poplavu svjetla odozgo koja je bila svjetlija od sunca i njome se raspršio svaki tračak tame. Prema njegovom vlastitom opisu, cijeli se svijet skupio pred njegovim očima u jednoj jedinoj zraci svjetla.“ Posljednji tjedan života imao je vrućicu, a posljednjeg dana dao se prenijeti u baziliku gdje je za vrijeme euharistijske žrtve primio Spasiteljevo tijelo i krv kao popudbinu. Podržan od braće, stojeći uspravno uzdignutih ruku prema nebu, predao je Benedikt svoj duh. Tradicija govori da je sv. Benedikt umro 21. ožujka 547.
Slavna opatija Montecassino postala je poznato vjersko i kulturno središte. Samostan su 580. teško oštetili Langobardi te je bio napušten do 718. Zatim, stradao je u potresu 1349. i ponovno obnovljen, a saveznička bombardiranja u Drugom svjetskom ratu gotovo su ga posve uništila, no opet je obnovljen.
Poslije apostola nijedan se svetac ne može dičiti tako dugotrajnim potomstvom sinova i kćeri. Najveće je čudo širenje njegovog Pravila zajedno s ostalim plodovima značajnima za našu civilizaciju. Ubrzo nakon smrti, papa Grgur Veliki šalje 40 monaha na čelu s Augustinom da obrate Englesku; Bonifacije sa skupinom monaha evangelizirao je Njemačku; Vilibrord Nizozemsku; Oskar Skandinaviju; Vojtjeh Češku; Pirmin Ugarsku i Austriju, casinski monasi Hrvatsku.
Benedikt ne prenosi govor ili teoriju, već ono što je naučio iz vlastitog iskustva. Kroz očinski odnos privlači drugoga da sudjeluje u njegovu iskustvu i korača zajedno s njime. On u samostanu ne pravi razliku među braćom jer svi smo jedno u Kristu. Ipak, prilagođava se značaju i inteligenciji svakoga posebno, postupajući s jednim nježno dok drugoga kori, a trećega uvjerava. Milosrđe mu je uvijek važnije od pravde. U ispravljanju braće stalno ima na umu vlastitu slabost. Važnije mu je da ga ljube, nego da ga se boje. Svime upravlja diskretno tako da jaki požele da dalje napreduju, a slabi da se ne uplaše.
I danas su nam itekako potrebni ljudi poput sv. Benedikta koji se u vrijeme rasapa i dekadencije udubio u krajnju samoću, uspjevši nakon svih čišćenja koje je morao proći – izići na svjetlo, vratiti se i utemeljiti Montecassino koji je, uz mnoge ruševine, ujedinio snage od kojih se oblikovao jedan novi svijet. Tako je Benedikt, poput Abrahama, postao ocem mnogih naroda. Preporuke njegovim monasima, zabilježene na kraju Pravila, naputci su koji i nama pokazuju put koji vodi u vis, izvan kriza i ruševina.
Crkvi su benediktinci dali 23 papa, 5 svetih naučitelja (sv. Grgur, sv. Beda Časni, sv. Petar Damiani, sv. Anzelmo i sv. Bernard). Također na tisuće kardinala i biskupa, nebrojenih sijača istine i kršćanske ljubavi, a nadasve nepreglednu vojsku svetaca.