Prvi od duhovnih darova kojega je Giacoma Giorgia primila od Boga bio je dar unutarnjega govora, koji se očitovao kao unutarnje nadahnuće, koje ju je upućivalo najčešće kroz Božju Riječ, što u sebi treba mijenjati ili kako riješiti neku situaciju ili bi joj jednostavno bila objašnjena neka misao iz Svetoga pisma koja bi proširivala njezine duhovne vidike. Prema duhovnom učiteljstvu, dar unutarnjega govora jest objava Božje namisli nekoj duši koju ona može osjetiti u svojoj nutrini, ali i osjetilom sluha primiti kao glas. Te su objave tako snažne te se ne zaborave i nakon dugo vremena još su u nutrini prisutne. Duši su darovane za njezinu osobnu izgradnju, a i na duhovnu korist ostalima što je oni primaju preko osobe koja je taj dar izravno primila. U Svetom pismu, kao i u životopisima svetaca imamo puno primjera unutarnjega govora, koji je zapravo dar Duha Svetoga. Ta su nadahnuća ili objave kod Giacome Giorgie trajale sve do smrti. Najčešće je čula stihove iz psalama koji bi je i noću budili. Ona bi odmah primila i prosvjetljenje o tome kakvo značenje ta Božja Riječ ima za njezin osobni život, za zajednicu ili za sav Božji svijet. U tim je nadahnućima primala i upute o pokorama koje treba činiti za razne potrebe Crkve. Ponekad bi se usprotivila poslušati unutarnji glas, ali bi odmah osjetila u sebi kao neki žamor ili nemir koji bi se pretvorio u silnu slatkoću mira čim bi poslušala. Bilo je tu i vrlo teških i mučnih poticaja koji su se protivili njezinoj naravi, ali ona je poslije razumjela da nju Bog na taj način privodi većoj poniznosti i poslušnosti i tako ju duhovno izgrađuje. A znamo da kada jedna duša u svetosti raste, ona sa sobom nosi cijeli svijet jer čitavo je čovječanstvo jedan svijet i jedno tijelo.
Njezin stalni ispovjednik, kanonik Marko Lucis, koji ju je duhovno vodio zapovjedio joj je da mu mora priopćiti sve što prolazi njezinom nutrinom – bio je vrlo razborit i oprezan u praćenju svih tih izvanrednih pojava koje su se zbivale u njezinom životu i nije odmah i brzopleto u sve povjerovao. No nakon pozornog praćenja uvidio je da pred sobom ima jednu vrlo jednostavnu, iskrenu i poniznu dušu, u kojoj Bog čini čudesna djela i da to nije sotonina varka. Naredio joj je da zapisuje sve što prolazi njezinom nutrinom i da zapisano njemu predaje. Tako nastaje Dnevnik, pisan talijanskim jezikom venecijanskog narječja, kako se u Cresu tada govorilo. Zahvaljujući tom Dnevniku, mi danas možemo bolje upoznati osobnost te koludrice. Međutim, njoj je otkrivanje vlastite nutrine bilo vrlo mučno i činila je to samo iz poslušnosti. Budući da je po naravi bila vrlo samozatajna i sklona skrovitosti, sama nikada ne bi došla na pomisao da počne pisati Dnevnik. Čak se nadala kako će ispovjednik sve te papire zapaliti (to ga je i zamolila), no najposlije je sve prepustila u Božje ruke. Neke stranice dnevnika ispisala je vlastitom krvlju. Naime 1781. primila je od Isusa posebnu milost – stigmu na srcu. Krvarenja iz te ranice imala je sve do smrti. Unutarnji joj je poriv naredio da tom krvlju piše ono što joj je sugerirao. Dok bi krv prskala po papiru, ona bi u lokvicu umakala pero i pisala. Sve je to bio velik i težak ispit njezine poniznosti i poslušnosti.
