Benediktinski koludri/monasi i koludrice/monahinje djeluju u Hrvatskoj preko tisuću godina. Prvi izaslanik pape Ivana IV. Hrvatima bio je opat Martin (640.–642.). Godine 852. hrvatski knez Trpimir ustanovio je prvi benediktinski samostan u Rižinicama kod Solina. Kraljica Jelena je u Solinu sagradila dvije crkve (sv. Marije i sv. Stjepana) i povjerila ih benediktincima solinskog samostana “da se mole za hrvatske vladare pokopane u atriju crkve sv. Stjepana.”
Tijekom stoljećâ na našem je području postojalo više od 100 muških i oko 50 ženskih benediktinskih samostana. Najviše ih je nastalo između XI. i XIII. st., većinom uz jadransku obalu. Dolaskom prosjačkih redova postupno se smanjivao njihov broj. U sjevernim su krajevima nestali za vrijeme provale Osmanlija u XVI. st., u Dalmaciji su zadnji muški samostani ukinuti u doba francuske okupacije 1807./8.
Danas u Hrvatskoj djeluje 8 zajednica benediktinskih koludrica: Krk, Cres, Rab, Zadar, Pag, Šibenik, Trogir i Hvar koje su se 1996. ujedinile u Federaciju benediktinskih koludrica u Hrvatskoj „Blaženi Alojzije Stepinac“. Na Pašmanu od 1965. djeluje i zajednica benediktinskih monaha.
Benediktinci su Hrvatskoj dali oko 70 nadbiskupa i biskupa (od kojih se neki časte kao sveci: sv. Ivan Trogirski, sv. Gaudencije), graditelja i književnika (Mavro Vetranović, Mavro Orbini, Ignjat Đurđević). U svojim samostanima poučavali su mladež u „čitanju, računanju, astronomiji, pjevanju i teologiji.“ U samostanskim skriptorijima stvarali su vrijedna djela na latinskom, hrvatskom, staroslavenskom i glagoljici. U mnogim su samostanima u bogoslužju promicali narodni jezik i glagoljicu.
Cres je pripadao nekadašnjoj Osorskoj biskupiji. U 10. i 11. st. benediktinski samostani na osorskom području zauzimaju istaknuto mjesto jer na središnje biskupske stolice u Dalmaciji (Split, Trogir) dolaze benediktinci, a njihov samostan u Osoru nosio je naziv Seminarium episcoporum – sjemenište biskupa. Iz Osora je rodom sv. Ivan (oko 1034.-1111.) trogirski biskup, kao i splitski nadbiskup Lovro – savjetnik hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. i kralja Zvonimira. U 11. st. za Osorsku je biskupiju posebice važan sv. Gaudencije, domaći sin, koji je postao zaštitnikom otoka Cresa i grada Osora te suzaštitnikom Krčke biskupije. U to vrijeme i u toj sredini nastao je čuveni Osorski evanđelistar – Evangeliarium Absarense, koji sadrži i Exultet – uskrsni hvalospjev pisan na pergameni oko 1081. u kojem je nepoznata ruka pored imena bizantskog cara pribilježila i ime hrvatskog kralja Zvonimira, njihovog vladara, kojeg su se redovnici trebali spominjati u svojim molitvama. Vratimo se sv. Gaudenciju. Rodio se krajem X. st., bio je benediktinski monah, a oko 1018. postao je osorskim biskupom. Neki povjesničari misle da je Gaudencije bio učenik sv. Romualda. Važan je za razvoj Crkve i društva na Hrvatskom primorju početkom XI. stoljeća; kulturni i narodni preporoditelj, dao je sagraditi samostan svetog Petra za muškarce i samostan svete Marije od milosti za žene. Osor je postao i jako glagoljaško središte. Biskupovao je do 1042., a tada se morao odreći biskupske službe. Prema legendi, prognali su ga osorski plemići jer je odbio vjenčati plemićki par koji je bio u krvnom srodstvu te se morao skloniti u jednu špilju na vrhu Osorščice. Ta špilja postoji i danas te nosi Gaudencijevo ime. Tamo je boravio godinu dana i činio pokoru. Isprosio je od dragog Boga milost da na otocima Cresu i Lošinju više nema zmija otrovnica. Povukao se potom u tišinu samostana Santa Maria di Portonovo kod Ancone (Marche), gdje je neko vrijeme boravio zajedno sa svetim Petrom Damianijem. Podatke o sv. Gaudenciju nalazimo i u epistolariju svetog Petra Damianija gdje piše i ovo: „Časni Gaudencije, osorski biskup, čijeg sam slatkoću prijateljstva i ja uživao, po kojem je Bog učinio veliko čudo, napustio je biskupsku službu te otploviviši iz slavenskog kraljevstva, pristao uz obalu Ancone. Ondje je nedaleko od grada živio dvije godine i sretno preminuo.“ Sveti Gaudencije umro je 31. svibnja 1044. u Anconi. Prema legendi, njegovi posmrtni ostaci vratili su se u Osor na čudesan način, nakon gotovo stotinu godina. Sva zvona u gradu zazvonila su sama od sebe rano, prije zore. Ispod gradskih zidina, u moru, plutala je drvena škrinja u kojoj se nalazio željezni kovčeg s tijelom svetog Gaudencija. Blagdan sv. Gaudencija slavimo 1. lipnja.
